Najjednostavnije, deca vole bajke jer ih razumeju i ispravno primaju njihove poruke. U predškolskom dobu još nije razvijeno logičko mišljenje i još ne postoji potreba za racionalnim i logičkim razumevanjem sveta. Deci nije čudno što je Crvenkapa živa iskocila iz vuka, nije im čudno da postoje vile, veštice, patuljci niti to što se predmeti pokreću sami od sebe, a životinje govore ljudskim glasom. Deca ne razmišljaju o bajci, ona je prihvataju celom svojom psihom i intuitivno razumevaju njene poruke. Ne zamišljaju konkretne scene i ne bave se detaljima, nego doživljavaju celinu priče. Zato nije potrebno ublažavati ni menjati delove bajki koji odraslima izgledaju strašno. Dečja psiha shvata da prema zlu ne treba imati milosti i ako nije kažnjeno, pravda nije uspostavljena. Menjanjem sadržaja menjamo i ključne simbole bajki i pretvaramo ih u obične priče, a one tako gube svoj smisao i vrednost.

Bajke govore deci da treba biti plemenit, hrabar, skroman, dobar, a da se pohlepa i sebičnost kažnjavaju. Uče ih da se trebaju suočiti sa svojim strahovima i slabostima, jer jedino tako mogu postići uspeh. Uče ih da se dobro dobrim vraća i da nije bitno koliko smo snažni, bogati, pametni jer će i onaj najmanji i najslabiji pobediti ukoliko poseduje vrline. Ukratko, bajke ih uče da postanu dobri ljudi.